Paralelno s proširenjem grada odvijala se i burna građevinska aktivnost. S jedne strane sultani, s druge strane državnici, nemuslimanski bogataši i strana veleposlanstva gradili su vile i dvorce. Palače Dolmabahçe, Çırağan i Beylerbeyi, vapno i paviljoni Küçüksu, Ayazağa, Alemdağ, İcadiye i Mecidiye vile izgrađene su u ovom razdoblju. Također u ovom razdoblju mnoge zgrade u državnom vlasništvu tzv.mebain-i emriyye” izgrađeni su. To uključuje urede poštanske uprave u mnogim okruzima, Tophane, Maçka Arsenals, Ministarstvo Harbiye i zgrade Pangaltı Harbiye.

Ova brza vesternizacija ostavila je traga iu arhitekturi. U tom je razdoblju napuštena klasična osmanska arhitektura i izgrađene su nove zgrade u zapadnjačkim stilovima kao što su barokni, rokoko, neogotički i carstvo. Doista, ova stilska promjena prodrla je iu arhitekturu džamija.

Tih godina došlo je do zamjetnih poboljšanja u infrastrukturi i urbanim uslugama. To uključuje izgradnju mosta preko Zlatnog roga, tunel (podzemna željeznica), Rumelijska željeznica, pokretanje Şirket-i Hayriye koja je upravljala pomorskim prijevozom unutar grada, osnivanje drugih državnih ureda Şehremaneti (Općina), izvlačenje prve telegrafske linije, uspostavljanje Ravnateljstva policijskih snaga i policijskih postaja pod njim kontrola, servisiranje bolnice Vakıf Gureba i poduzeća konjskih tramvaja.

Velika važnost pridavana je otvaranju moderne obrazovne ustanove koji bi pothranjivali proces vesternizacije. Darülfünun, temelj današnjeg sveučilišta u Istanbulu, srednje muške i djevojačke škole, Arhitektonska škola, Škola telegrafskih informacija, Visoka škola za obrazovanje, Visoka učiteljska škola, Šumarska škola, Škola za dječje vrtiće i primalje, Mekteb-i Sultani (Licej od Galatasaray), Industrijska škola i Medicinska škola i državna uprava bile su škole koje su tada započele svoje obrazovanje.